Kulturni Centar Apatin
KCA menu

Otvaranje izložbe Mione Marte Marković

Miona Marta Marković rođena je 1979. godine u Somboru. Diplomirala je 2004. na Fakultetu Primenjenih umetnosti u Beogradu, na Odseku zidno slikarstvo, u klasi prof. Slobodana Đuričkovića. 2007. godine odbranila je magistarski rad ocenom 110 “cum laude” kod prof. Salvatore Provino na Accademia di Belle Arti u Napulju. U februaru 2018. godine doktorirala je kod profesora dr. Claudio Zambianchi na Università Sapienza (Rim) na smeru savremene istorije umetnosti. Članica je ULUS-a od 2006. a od 2009. stiče status slobodnog umetnika. Izlagala je više od 40 puta na grupnim izložbama prevashodno u Italiji, ali i Srbiji, Bosni, Bugarskoj i Meksiku. Do sada je imala četrnaest samostalnih izložbi, dvanaest u Srbiji i dve u Italiji. Učestvovala je 2011. godine na međunarodnoj slikarskoj koloniji na planini Rtanj, u sklopu autorskog projekta “Pergament Srbija” vajarke Leposave Milošević Sibinović. Tokom 2016. godine učestvuje kao predavač na stučnom kongresu “In corso d’opera 2” u fondaciji Marco Besso (Rim, Italija) predavanjem “Il taglio, la ferita e il dolore nelle performance di Marina Abramović (1970-1976)”. Živi i radi u Rimu.

 

Korak dalje od Klimta
(I u drugom pravcu)

Zašto je u teoriji moderne umetnosti, a i u bilo kakvom humanističkom diskursu, pominjanje zagrljaja neizostavno vezano za Gustava Klimta, kao što je i poljubac uvek prvo Rodenov, pa Klimtov poljubac? Možda zbog te zlataste dekorativnosti za koju nam je danas teško da poverujemo da je izazivala sablazan u vreme nastanka slike, godine 1908. Taj je udarac na čula, ili na sva čula, ipak, ocenjujemo danas s pravom, bio sladunjav, ali to ne objašnjava posećenost Belvederea u Beču, na primer. Miona Marković, pak, u ovom novom vremenu, eksperimentiše već duži niz godina poigravajući se bojenim senzacijama koje su joj važnije od sadržaja, ili prividnog sadržaja, njenih slika. Mi svi vidimo da su to depersonalizovani zagrljaji, koji se upravo tako i zovu, mada njeni intrigantni, čak i pozajmljeni iz klasične muzike, naslovi listom upućuju i na nešto drugo. Kao i svi drugi elementi koje ona inkorporira u gotov rad, kao što to čini sa kratkim notnim zapisima, ili kolažima, na primer. Njeni zagrljaji, prema tome, pored boje, imaju i zvuk, i treću dimenziju. Neki su, dakle, i plitki reljefi, ako ih tako doživimo. Pa i egipatske su slike plitki reljefi, a da toga mnogi posetioci muzeja i grobnica nisu ni svesni.

 

Izložba koja je pred nama naslovljena je Susret. Ali gde se suret, zapravo, odvija? Oni koji su se susreli jesu, kao do sada, okrenuti leđima od nas. Mi njihovu mimiku ne vidimo, a ona bi mogla da bude i amimija, ili grimasa. Mada nam je teško da u to poverujemo jer nam radovi Mione Marković deluju bezazleno, toplo, meko… Možda nam slikarka poručuje da se moramo grčevito držati jedni drugih, da je to polje naše potencijalne intimnosti u vremenu u kome je ona ugrožena. Ali šta je ono čime Susreti drže našu nepodeljenu pažnju? U svakom slučaju njihova plastička vrednost, njihov likovni život. Kao što je, pišući o jednoj prethodnoj izložbi, iz 2009, godine, lucidno zaključila Svetlana Jovičić „Sveobuhvatna ali i najsažetija opaska koja se odnosi na slike sa ove izložbe svakako bi bila autorkina fascinacija bojom. Ona njoj ukazuje apsolutno poverenje koristeći je kao konstitutivni element u izgradnji slike i, još značajnije, kao simbolički važan činilac sopstvene poetike.“ To je uloga boje, a šta je uloga crteža, obrisa? Koja je najbliža asocijacija kada je posao crtača u pitanju? To nije nimalo sporedno pitanje, jer Miona Marković je izuzetno minuciozna, i to i u sasvim malom formatu. Možda nije slučajnost ni to što je na Akademiji primenjenih umetnosti diplomirala jednim vitražom. A tu je uloga crne konture, crteža, izuzetno značajna. Kao što je i tehnika izrade krajnje komplikovana i teška za savlađivanje. Tad na scenu stupa autorkino neminovno strpljenje pred slikom. Na njoj nema ničega od brzine današnjice, ni od senzacionalizma inače dobrog zanatlije Klimta. Kao da bi se mogla povući neka naizgled, ali samo naizgled, daleka paralela sa Paulom Kleom i izvesnim njegovim gotovo detinjim radovima, doduše bez segmenata, kao što je, na primer Zamak i Sunce iz 1928. A onda se vizuelno vraćamo i nekim Maljevičevim plavo-crvenkastim kubovima iz godina 1912-1913, njegovoj verziji kubizma. Ako već ne i kasnom Maljeviču u celini. Bar na planu ideja. Njegovog povratka figuraciji.

 

Miona Marković baštini celokupnu vizuelnu istoriju, ali, budući da živi u Italiji, kritika je pre vezuje za transavangardu, i možda je to i s pravom. Čovek postaje svoje okruženje, čak i kada se tome opire. A posebno onda kada je radoznao u odnosu na novi habitat, na način ove umetnice. Dokaz je, u svakom slučaju, njeno bavljenje fotografijom, a pre svega fascinacija napuljskim fasadnim oltarima. Jer i tako se može putovati po gradovima: oltar po oltar. Kao vrsta hodočašća. I, što je najvažnije, Tatjana Bošnjak je svojevremeno koncizno izvela nezaobilazan zaključak: „Kroz stilski eklekticizam, citate i dijalog, otkriva se maniera umetnice, njen vizuelni koncept prilagođen sopstvenom senzibilitetu, blagoj ironiji i duhovitom poigaravanju formama.“
Maniera, dakle, to ovde nije slučajno baš italijanska reč. A plastiči jezik se nadovezuje na empatiju autorke. U vremenu alijenacije mora se biti obazriv. Ima različitih susreta, ali ovaj na slikama Mione Marković se jednostavno ponavlja i ponavlja, u njega se udobno smešta čitava eternità. I umiltà.

Aleksandra Grubor

Arhiva

02/11/2018

19h

TOP