Kulturni Centar Apatin
KCA menu

Izložba “Kako je Gavran ukrao svetlost”

Dunja Branovački (1985, Senta) osnovne i master studije je završila na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, student je doktorskih studija na Akademiji u Novom Sadu. Od 2013. godine radi na
departmanu za Grafičko inženjerstvo i dizajn na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu. Član je UPIDIV-a i SULUV-a, član umetničkog saveta UPIDIV-a od 2021.U svojim radovima proučava stvarna i izmišljena čudovišta, prirodu, zbirke, maske, vizuelne liste i kabinete čudesa.

O izložbi

Za Dunju Branovački, pitanje postojanja u svetu, ljudske jedinke koja savladavaju svoje nedaće, u ovom tekstu se čitaju u mraku/svetlosti, mogućem stanju koje sam Gavran može da proizvede.
Ali ne uvek i ne nužno. Kulturno nasleđe, sama crna boja, književnost i kinematografija nisu mu olakšavali život. Da li je za to možda kriva i njegova inteligencija? Nije tako sa vranom. Neprijateljstvo prema njoj ne poznaje predaha. Od Starog zaveta vrana je najavljivač loših vesti. Prolazeći kroz kinematografiju – Hičkokov film ostaje zaglavljen u kolektivnoj mašti-nesreća i smrt.
U osmom veku nove ere, desila se naredba za istrebljenje ovih ptica i odnosila se posebno na najveću vranu, veličanstvenu i uznemirujuću pticu: dugačku više od 80 centimetara, raspon krila
preko metar i dvadeset i tešku više od dva kilograma. Kralj ptica prema mnogim nordijskim civilizacijama, Keltima, Germanima ili Skandinavcima. U ovom slučaju mislimo na carsku vranu
(Corvus Corak), najveću od ptica pevačica, koju danas nalazimo uglavnom u nordijskim zemljama. Crna ptica, svojim izgledom ne upućuje u iskrenosti njenih namera, navodna govorljivost, sklonost pokvarenoj hrani ubacuje gavrana među bezobrazne životinje koje u raznim prilikama klize po stolovima i slikarskim platnima između petnaestog i devetnaestog veka. Ne baš đavo, crni stanovnik oblaka; nego drsko rečitog malog đavola koji u trenu može da pređe iz lošeg u dobro. Ono što se kod vrana čini dvosmislenim je briljantnost njihove inteligencije koja navodi, u nekoliko slučajeva, da se stavi na raspolaganje dobru, čak i nakon što je počinio neko zlo, kao što je krađa hleba. Istina, počeci su obeleženi najboljim namerama. U nekim delima ptica se, prema biblijskom
diktatu, stavlja u službu Noju. Nepostojan, čvrst i hrabar, on je prvi koji napušta arku, upravo zahvaljujući svojim veštinama smelog istraživača. Renesansni slikari su čitalačke sposobnosti koristili za oblikovanje svojih dela. Odmah biva jasno da je istorijsko/teorijska potka potonjih mislilaca jasan misaoni okvir i ove autorke koja tako formatira objekte. Vidimo strukture duboko promišljenih figura, i atmosfere koje su kontekstualno primenjene i postavljene u suprotstavljenim realnostima, sa već pomenutim centralnim motivom, gavranom. Kontrastiranim crno belim paternima od kojih su satkana ova dela percipira se koncentrat senzacija, vibracije tela koja se pokreću, mogući odnosi koji se nameštaju, konkretizuju se i donose poliedrične scene, situacije koje autorka namešta. Ako oslušnemo a ne dodirnemo ih, čujemo polifoniju, kakofoniju, disonancu koje kulminiraju u jednom momentu provizorne harmonije. Kao jedna kompleksna komunikacija koju imaju medju sobom ali i sa posmatračima, interpretacijom njihovih performativnih gestikulacija odaju utisak protesta. Taj bunt se očituje u jasnoći a pre svega snazi forme, volumena koji komunicira, dovodi do jedne drugačije perceptivne frekvencije. Ako se želi konkretizovati, onda valja napomenuti da ovi objekti, kako god postavljeni zajedno mogu da čine celinu, instalaciju, multiplikovanu scenu. Mutirajući senzibiliteti, objašnjavaju specifičnu ekspresiju. Svaki artefakt osobno privlači pažnju svojim pokretnim manovrama. To su suprotstavljene realnosti koje se sudaraju u segmentiranim delovima. Ostaje pitanje šta će gavran doneti, svetlo ili tamu ? Ne zna se. Multiplicirani scenario kojega sam se dotakla, čini da publika i to iz raznih tačaka drugačije
sagledava i razume varijetetne gestikulacije koje se nude. Time Dunja ohrabruje posmatrača da bude aktivan, da učestvuje u demaskiranju i rešavanju figurativnih provokacija.
Gavran kao simbol velike stvaralačke sile, kao ptica koja donosi svetlost u ovom kontekstu nije ptica koja sluti na zlo. Gavran donosi svetlost, u nekim pričama sagledan i kao božanstvo koje krade svetlo od ljudi , ali opet negde i ko zna zašto, kada se predomisli, vraća je. Ta ptica je sila van domašaja razumevanja, motivi delovanja su nejasni, a konsekventno-posledično i rezultati nepredvidivi. Manir ptice koja je Dunji poslužila kao inspiracija je nedokučiv, uobličen magijski. Ne zna se zašto utiče ponekad u korist ljudi a nekada potpuno suprotno, na njihovu štetu. Taj paradoksni dualizam, izaziva ambivalentnost u nama samima. Verovati mu ili ne, nadati se ili se prepustiti.. Introspekcija, promišljanja u odnosu na sile prisutne pod skramom ljudske mnoštvenosti aludiraju na vezu sa nesvesnim koja nas oblikuje pa čak i protiv naše volje. Ko smo mi, i da li smo sposobni da pogledamo u oči tame kojom smo okruženi? Kako je govorio prerano preminuli pozorišni reditelj Igor Vuk Torbica: Do svetla se najpre stižeako suviše dugo gledaš u mrak. Strpljivo i predano, Bez straha i bez zatvaranja očiju.

Arhiva

16/12/2022 05/01/2023

19h Galerija "Meander"

TOP